KOLUMNA Biljane Borzan: Hrana se ne baca!

Europska unija, kao jedna od najnaprednijih i najbogatijih zajednica na svijetu, ima moralnu i političku obvezu smanjiti ogromne količine hrane koja se rasipa svake godine.

Šokantni podaci o količinama bačene hrane u Hrvatskoj i općenito Europskoj uniji, ponukali su me  2016. godine na angažman po pitanju povećanja doniranja i smanjenja bacanja hrane. Dok god ima gladnih ljudi, a skladišta socijalnih samoposluga i pučkih kuhinja nisu puna, svaki kilogram bačene hrane je previše. Osim toga, za njenu proizvodnju su potrošeni resursi – rad, gorivo, voda, zemlja, koji su ograničeni i vrijedni. To je nešto što je generaciji naših djedova i baka bilo nezamislivo.

Samo 2020. godine je u EU bačeno 57 milijuna tona hrane, dok je za Hrvatsku ta brojka iznosila 286.379 tisuća tona. U Hrvatskoj se po stanovniku godišnje baci oko 70 kilograma hrane, što je ipak daleko bolje od prosjeka EU, ali zabrinjava činjenica kako se u našim kućanstvima stvori daleko najveći dio otpada!

U isto vrijeme, pučke kuhinje i socijalne samoposluge iz više razloga nemaju dovoljno zaliha za nahraniti sve koji dođu po pomoć.

Najpoznatiji primjer kako zakoni koče doniranje hrane je plaćanje PDV-a na donacije. Dobra vijest je da se u Hrvatskoj taj problem riješio 2015. godine ponajprije zahvaljujući inicijativi „Mreža hrane“ s kojom sam otpočetka surađivala po pitanju bacanja hrane. Nažalost,  u nekim članicama EU ta praksa još uvijek postoji. Nadalje, zabrana doniranja hrane ako deklaracija nije na jeziku zemlje u kojoj se donira dovela je do apsurdnih situacija poput toga da npr. tvornica u Estoniji proizvodi tjesteninu za belgijsko tržište, no te proizvode u Estoniji ne smije donirati. Tu je i međusobna kolizija Direktive o odgovornosti za neispravnost proizvoda i Općeg zakona o hrani koje drugačije propisuju tko je odgovoran za doniranu hranu. Ima još puno takvih primjera.

Kad pričamo o Hrvatskoj, trebalo je poraditi i na vidljivosti donatora hrane. Zbog toga sam uvela dodjelu priznanja „Najdonator“, koje se svake jeseni u Europskom parlamentu u Bruxellesu dodjeljuje onim hrvatskim tvrtkama koje doniraju najviše hrane. Upravo je Dukat jedan od glavnih dobitnika priznanja, čime cijelo vrijeme dokazuje osviještenost i društvenu odgovornost po pitanju doniranja hrane.

Nadalje, pokazalo se kako ukidanje plaćanja PDV-a na donacije nije postiglo željeni efekt.  Jedan od razloga je svakako i slaba opremljenost humanitarnih organizacija i socijalnih trgovina, odnosno kako često nemaju resursa preuzeti, transportirati i primjereno skladištiti kvarljive donacije. Često je bilo volje proizvođača i trgovaca da doniraju, no nedostajalo je kamiona, hladnjača i skladišta za prihvat. Tu ponajprije mislim na manje socijalne samoposluge izvan Zagreba koje nemaju dostatne tehničke uvjete za prihvat velikih količina hrane pa dijele pomoć samo nekoliko dana u mjesecu i mogu adekvatno zbrinuti tek male količine hrane. U Zagrebu su socijalne samoposluge veće i s daleko boljim uvjetima prihvata hrane  od ostatka Hrvatske, ali se mora poraditi na stvaranju boljih uvjeta i u ostalim gradovima i mjestima u Hrvatskoj.

Isto tako, bacanje hrane i nerazumijevanje oznaka na proizvodima jedan su od ključnih problema koji doprinose gubicima hrane. Za razliku od oznake „upotrijebiti do“, oznaka „najbolje upotrijebiti do“ označava datum do kojeg se proizvod očekuje da će zadržati najbolju svježinu, okus i teksturu. Nakon tog datuma proizvod može izgubiti svoju optimalnu kvalitetu, ali to ne znači nužno da je postao nesiguran za konzumaciju. Važno je educirati potrošače o tome da se ova oznaka odnosi na kvalitetu, a ne nužno na sigurnost hrane.

Ipak, učinilo se jako puno od samih početaka i najava prijeko potrebne Banke hrane u Hrvatskoj u ovoj godini ide tome u prilog. Ali, daleko od toga da je posao gotov. Dapače, postoje neke zemlje u koje bismo se mogli i trebali ugledati, a koje su dobri pokazatelji uspješne prakse u Europi.

Tako je Francuska postala prva zemlja na svijetu koja je zabranila supermarketima da bacaju ili uništavaju neprodanu hranu, prisiljavajući ih umjesto toga da je doniraju u dobrotvorne svrhe i banci hrane.

Prema zakonu koji je jednoglasno usvojen u francuskom Senatu, veliki dućani više ne smiju bacati hranu visoke kvalitete koja se približava isteku roka trajanja. Na taj način se dobrotvornim organizacijama otvorio prostor za podjelu milijuna besplatnih obroka svake godine ljudima koji se bore da si priušte hranu.

Postoje primjeri iz Italije gdje, primjerice, jedna milanska tvrtka koristi nesavršeno voće i povrće koje se kod njih ne baca, nego su otvorili posebne trgovine gdje se takvo voće prodaje po nižim cijenama ili donira, odnosno prerađuje u pekmeze, sokove i druge prerađevine. Tako se voću i povrću koje bi završilo u smeću daje prava vrijednost, a poljoprivrednicima osigurava poštena naknada.

U svijetu je već puno primjera kako hoteli i restorani nastoje smanjiti bacanje hrane, a za Hrvatsku je možda najbolji primjer iz Danske, gdje kroz aplikaciju Too Good to Go stanovnici u stvarnom vremenu vide raspoložive viškove hrane u obližnjim restoranima, pekarama i dućanima po koju sami mogu doći.

Za kraj, ali ne i manje važno. Zakoni nisu jedino što nam može pomoći u smanjivanju bacanja hrane. Potrebno je podignuti svijest o ovom problemu i svaki put kad bacamo ogromne količine jestive hrane, sjetiti se koliko gladnih ljudi i dan danas postoji oko nas.

Planiranje obroka, kupovanje „ružnog“ voća i povrća, čitanje deklaracija i pravilno skladištenje hrane samo su neki od brojnih načina u borbi protiv bacanja hrane.

Poštujmo hranu! Zbog zemlje koja nas hrani, utrošenog rada onih koji nam je dostavljaju na stol, gladnih ljudi oko nas i generacija koje dolaze iza nas!

Izvorni članak: https://hranasenebaca.hr/biljana-borzan